Hasanaginica / Asanaginica

Original

Što se bijeli u gori zelenoj?

Al' su snijezi, al' su labudovi?

Da su snijezi, već bi okopnuli

labudovi već bi poletjeli.

Nit' su snijezi, nit' su labudovi

nego čador age Hasan age.

On boluje u ranama ljutim.

Oblazi ga mater i sestrica

a ljubovca od stida ne mogla.

 

Kad li mu je ranam bolje bilo

on poruča vjernoj ljubi svojoj:

"Ne čekaj me u dvoru bijelomu.

ni u dvoru, ni u rodu momu!"

Kad kaduna riječi razumjela

još je jadna u toj misli stala

jeka stade konja oko dvora;

i pobježe Hasanaginica

da vrat lomi kule niz pendžere.

Za njom trču dvije ćeri djevojke:

 

 

 

"Vrati nam se, mila majko naša

nije ovo babo Hasan-aga

već daidža Pintorović-beže!"

I vrati se Hasan-aginica

ter se vješa bratu oko vrata.

"Da, moj brate, velike sramote

gdi me šalje od petero dice!"

Beže muči, ne govori ništa

već se maša u džepe svione

i vadi njoj knjigu oprošćenja

da uzimlje potpuno vjenčanje

da gre s njime majci uzatrage.

Kad kaduna knjigu proučila

dva je sina u čelo ljubila

a dvije ćere u rumena lica

a s malahnim u bešici sinkom

odijelit se nikako ne mogla

već je bratac za ruke uzeo

i jedva je s sinkom rastavio

ter je meća k sebi na konjica

s njome grede dvoru bijelome.

 

U rodu je malo vrijeme stala

malo vrijeme ni nedjelju dana

dobra kada i od roda dobra

dobru kadu prose sa svih strana

a najveće imotski kadija.

Kaduna se bratu svome moli:

"Aj, tako te ne želila, braco

nemoj mene davat za nikoga

da ne puca jadno srce moje

gledajući sirotice svoje!"

 

Ali beže ne hajaše ništa

već nju daje imotskom kadiji.

Još kaduna bratu se moljaše

da njoj piše listak bijele knjige

da je šalje imotskom kadiji:

"Djevojka te lijepo pozdravljaše

a u knjizi lijepo te moljaše

kad pokupiš gospodu svatove

dug potkljuvac nosi na djevojku

kada bude agi mimo dvora

nek ne vidi sirotice svoje."

 

Kad kadiji bijela knjiga dođe

gospodu je svate pokupio

svate kupi, grede po djevojku.

Dobro svati došli do djevojke

i zdravo se povratili s njome.

A kad bili agi mimo dvora

dvije je ćerce s pendžera gledahu

a dva sina prid nju ishođahu

tere svojoj majci govorahu:

"Vrati nam se, mila majko naša

da mi tebi užinati damo!"

 

Kad to čula Hasanaginica

starješini svatov govorila:

"Bogom brate, svatov starješina

ustavi mi konje uza dvora

da darujem sirotice moje."

 

Ustaviše konje uza dvora.

svoju dicu lijepo darovala:

svakom sinku nože pozlaćene

svakoj ćeri čohu do poljane

a malome u bešici sinku

njemu šalje uboške haljine.

 

A to gleda junak Hasan ago

ter dozivlje do dva sina svoja:

"Hod'te amo, sirotice moje

kad se neće smilovati na vas

majka vaša, srca arđaskoga!"

 

Kad to čula Hasanaginica

bijelim licem u zemlju udrila,

uput se je s dušom rastavila

od žalosti gledajuć sirota.