Smrt Smail-age Čengića

II. Noćnik

==Noćnik==

Sunce zađe, a mjesec izađe.

Tko se vere uz klance niz klance

Ter se krade k onoj Gori Crnoj?

Obnoć grede, a obdan počiva,

Junak negda, sad ne junak više,

No trst, kojoj svaki hlad kidiše.

Šušne l' gdjegod pokraj puta guja,

Il rujeva ispod grma zeče,

Tad on, negda ljući guje ljute,

Malne zeca plašljiviji kleca.

Misli jadan da je gorski vuče,

Il još gori brđanski hajduče,

Ter se boji gdje će poginuti,

A ne stiže što mu srce muti.

Skupo drži svoju rusu glavu;

Nit je zlatna, nit je pozlaćena:

Vidi mu se, mrijet mu se neće,

A jest nešto što ga naprijed kreće.

Je li hajduk, il uhoda turska,

Što uhodi sviloruna krda,

Il volova stada vitoroga?

Nit je hajduk, nit uhoda turska,

Već Novica, Čengića kavazu;

Bijesan Turčin, krvnik Gore Crne,

Koga znade i staro i mlado,

I ne bi ga pronijele vile,

A kamoli noge na junaku

Crnom Gorom na bijelu danu.

Ob rame je diljku objesio,

Ljut jatagan o pojasu reži

I kraj njega do dva samokresa.

Gujsko gnijezdo strukom prikrilio,

Lak opanak na noge pritego,

A gô rakčin na junačku glavu,

Od saruka ni spomena neima.

Bez saruka eto Turčin iđe;

Vidi mu se, ginut mu se neće,

A jest nešto što ga naprijed kreće.

Pomno junak Cuce prevalio,

Još Bjelice ratoborne k tome,

Ter se maša kršnijeh Ćeklića.

Njih se maša, a Bogu se moli

Da mu dade i njih prevaliti

Ni čuvenu, ni gdje ugledanu.

Vidi mu se, mrijet mu se neće,

A jest nešto što ga naprijed kreće.

Drugi pijetli u polju cetinjskom,

A Novica u polje cetinjsko;

Treći pijetli u mjestu Cetinju,

A Novica pade na Cetinje.

Tudijer straži božju pomoć zove:

„Božja pomoć, cetinjski stražaru!“

Ljepše njemu straža prihvatila:

„Dobra kob ti, neznana delijo!

Otkuda si, od koje li strane?

Koja li te sreća nanijela,

Ter si junak rano podranio?“

Mudar Turčin, za nevolju mu je,

Mudar Turčin mudro odgovara:

„Kad me pitaš, kazat ću ti pravo:

Ja sam junak od Morače hladne,

Od Tušine sela malenoga,

Ispod gore glasna Durmitora.

Nosim troje na srdašcu jade:

Jedni su mi na srdašcu jadi,

Što nî Čengić smaknu Moračane;

Drugi su mi na srdašcu jadi,

Što mi Čengić pogubio baba;

A treći mi na srdašcu jadi,

Što 'e još više, da još krvnik diše.

Već tako ti Boga velikoga,

Pusti mene tvome gospodaru,

Gospodaru i mome i tvome,

Ne bi li mi izliječio jade.“

Mudrije mu odvratila straža:

„Skin' oružje, neznana delijo,

Pa nos' glavu kuda tebi drago.“

Uprav Turčin dvoru na kapiju,

A posljednja iz vidika zvijezda:

Bješe zvijezda age Čengijića.