I. Agovanje

I. Agovanje

==Agovanje==

Sluge zove Smail-aga,

Usred Stolca kule svoje,

A u zemlji hercegovoj:

„Ajte amo, sluge moje,

Brđane mi izvedite,

Štono sam ih zarobio robljem

Na Morači vodi hladnoj.

Još Duraka starca k tome,

Što me hrđa svjetovaše

Da ih pustim domu svome,

Jer su, reče, vlašad ljuta;

Oni će mi odmazditi

Mojom glavom vlaške glave:

Ko da strepi mrki vuče

S planinskoga gladna miša.“

Hitre sluge poslušaše,

Izvedoše tamničare.

Na noguh im teške negve,

A na rukuh lisičine.

Kad ih vidje silan aga,

On namaknu gojne vole

I dželate ljute rise,

Ter ih turskijem darivao darom:

Svakom momku ostar kolac daje,

Kome kolac, kome li konopac,

Kome britku palu namjenjuje.

“Ajte, krsti, dijeliti dare,

Štono sam vî Turčin pripravio,

Vam i vašijem Brdam kamenijem;

Vi bo kako, sva će Brda tako.“

Turčin reče, al mrijeti

Za Hristovu vjeru svetu

Teško nije, tko se za nju bije.

Krcnu kolac nekoliko puta,

Zviznu pala nekoliko puta,

Zadrhtaše ta vješala tanka,

Al ne pisnu Crnogorčad mlada,

Niti pisnu, niti zubi škrinu.

Proz poljanu mrka krvca teknu,

Niti pisnu, niti zubi škrinu.

Poljana se napuni tjelesa,

Niti pisnu, niti zubi škrinu.

Već tko zovnu Boga velikoga,

Tko lijepo ime Isusovo,

Ter se lasno rastadoše s suncem

Zatočnici mrijet naviknuti.

Rijekom krvca poljem teče;

Turad bulji skrstiv ruke.

Tko je mlađi, rado gleda

Na lipovu krstu muke;

A tko starij', muke iste

Sam na sebi s vlaške ruke

Već unaprijed od strâ ćuti.

Ljutit aga mrko gleda

Gdje se silom divit mora

Silan arslan gorskom mišu.

Tko si junak, osvetit se ne mo'š

Na junaku dotle dok ne preda.

Smaknu Ture toliko junaka,

Posmica ih, srca ne iskali,

Što bez straha svi su pred njim pali.

Boj se onoga tko je viko

Bez golema mrijet jada.

Videć aga krepost taku

Zazebe ga na dnu srca

Ko ledenijem rátom leden

Šiljak dušu da mu dirnu.

Od tuge li za junaci,

Što ih silan zaman strati?

Turčin tuge za krstove neima.

Od straha li, jer se glavi boji?

Silan aga to sam sebi taji.

Zar ne vidiš kako radi

Hrabar junak uspreć zimu,

Što mu s one piknje male

Po svem tijelu mrazne valja vale?

Gledaj glavu, put nebesa

Gdje se oholo hrabra diže;

Gledaj čelo jasno i oko

Kako bistro pod njim sijeva;

Gledaj krepki stas, gdje svoju

Znajuć snagu ravno stoji;

Pak mi kaži, ima l' koja

Tudijer straha i najmanja sjena?

A pak slušaj kako junak zbori

I strašljivce kako ostro kori:

„Vaj, Durače, starče stari,

Kuda 'š sade, kamo li ćeš?

Sad gdje smakoh gorske miše?

Il u goru? Brđani su tamo;

Il u ravno? na ravno će sići;

Il ćeš živjet da izgubiš glavu?

Najbolje je bježat pod oblake.

Mišad grize, ali po tlih gmiže;

Sam sur oro pod nebo se diže.

Penjite ga na vješala tanka,

Neka znade što mu strah valjade.

A Turčina, ako još imade

Gdjegod koga ter se vlaha boji,

Popet ću ga nebu pod oblake,

Tu nek plijen vranom vranu stoji.“

Mukom múče ropske sluge,

Mukom múče, plijen svoj grabe.

„Aman, aman!„ starac pišti,

I Novica sin mu zaman

„Aman, aman!“ suzan vrišti.

Stoji aga gorsko zvijere,

Gvozden stupac, kamen tvrdi.

Dokle dahnu, rukom mahnu,

Starac Durak skoro izdahnu.

„Medet, medet!...“ Dželat ljuti

Već mu i grlo dotle sputi.

Durak huknu, sve zamuknu.