III. Četa

==Četa==

Podiže se četa mala

Na Cetinju Gore Crne.

Malena je, ali hrabra,

U njoj jedva sto junaka,

Ne junaka biranijeh

Po obličju ni ljepoti,

Već po srcu junačkome;

Kojino će udariti

Ne na deset, da uteče,

Nego na dva, da ih siječe;

Kojino će umrijeti

Za krst časni, kijem se krsti,

Za krst časni i slobodu zlatnu.

Čudna četa! ne kupljena,

Kô se ina kupi četa.

Tu se ne ču kano drugda:

„Tko je junak, na ždrijelo!„

„Na ždrijelo, junak tko je!“

Tu ne jeknu jeka kršna.

Već ko tajni glas duhova,

Kojijem zbore višnji dusi,

Šapat tamni Gorom Crnom

S jedne stijene k drugoj prhnu,

Ter gle čuda! proz mrak scijeniš:

Studen kamen prima život,

Drhće, gamzi, diže glavu,

Iz tvrdoga stanca snažnu

Pest pomalja, nogu krepku,

I proz mrazne živce vruća

Rek' bi krvce vri mu rijeka.

Vidiš zatijem pušku dugu,

Put nebesa gdje se koči,

A što struka o pojasu

Vjerna krije, tvoje oči

Tog ne vide; ... nu mrak gušći

Sve ti ote noćno biće;

Ode vojnik otkud glas doliće.

Doba 'e gluho tamne noći,

Oblak krije zvijezde jasne,

Noć i struka gvožđe sjajno.

Iđe četa noćna, tamna,

A pred njome vitez vrli,

Drug da drugu o njem šapne,

Šapćuć bi ga Mirkom zvao.

Iđe četa, ali kamo?

Man ćeš pitat četu istu.

Man ćeš pitat brze munje

I gromove gromke mani,

Kud se ore iznad gore?

Kad ti vazda odgovore:

„Ne mi, ne mi, no gromovnik,

Kom valjade svi da dvore!“

Iđe četa, kuda? kamo?

Sam on znade koj' je gori.

Valja da je grešnik težak,

Na kog hoće da obori

Taku silu svrh nebesa

Sud njegove pravde vječne.

Stupa četa tiho i gluho

Posred tisijeh, glusijeh tmina.

Ni tko šapće, ni tko zbori,

Ni tko pjeva, nit se smije:

Od sto glasa glasa čuti nije.

Već ko oblak grada teška

Teške u krilu biče krije,

Pršeć muklo, prijeteć muklo

Poraz kraju gdje se vije:

Tako i četa tminom obavita,

Ko desnici podoba se višnjoj,

Stupa múče, nek se krivci uče

Da, jer grom se ne oziva smjesta

Na krivine, tijem sigurni nijesu:

Jer što kašnje, sve to jače tuče.

Ne zvekeće gvožđe svijetlo,

Niti grme smrtne cijevi,

Ni na lagan stupaj nogu

Ozivlju se sjajne toke:

Već, ko znajuć koga nosi,

Pod opankom hrabre djece

Podaje se vrlet tvrda,

A vrletna nize brda.

Vjerna uz druga drug koraca

Nerazlučno, vjerno i tvrdo,

Ko Blizanci zvijezde jasne,

Kad sunčani zrak ugasne.

Komljani im i Zagarač,

Bjelopavlić ljuti k tome

Davno veće straga ostaše,

Ter već gaze lomne Rovce.

A za Rovci družba noćna,

U prozorje rane zore,

Na Moraču slavnu pade,

Od Morače hladne vode

Ime zemlji kôj izvode.

Hrabra četa dan danovat

Na Morači hladnoj sjela.

Tko se snizi k rosnoj travi

Sankom krijepit snagu tijela;

Tko ljut oganj puški ogleda

I fišeke smrtne broji,

Il ostricu pouzdanu

Vjernu nožu gladilicom gladi;

Tko izvabiv iskru iz kremena

Tvrdijem nadom, ter u šušanj laki

Zapretav je, pak navaliv granja,

Začas malen dahom junačkijem

Plamen piri; a tko darak

Stada krotka, četvrticu ovna,

Na ljeskovu veseo vrti ražnju,

Il bijela krišku sira

Iz utrobe vjernoj torbi vadi.

Ožedni li? Morača je blizu;

Treba l' kupe? ima dvije ruke.

Uto i dan već rudjet poče,

I susjednoj u planini

Javit krdo čuješ glas pastijera,

Kojemu se zvonko oziva

Prevodnika ovna zvono.

Kad al eto inoga pastijera

Gdjeno krotak k svome stadu grede.

Ne resi ga ni srebro ni zlato,

Nego krepost i mantija crna.

Ne prate ga sjajni pratioci

Uz fenjere i duplijere sjajne,

Ni ponosnijeh zvona sa zvonikâ:

Već ga prati sa zapada sunce

I zvon smjeran ovna iz planine.

Crkva mu je divno podnebesje,

Oltar časni brdo i dolina,

Tamjan miris što se k nebu diže

Iz cvijeta i iz bijela svijeta

I iz krvi za krst prolivene.

Kad se četi bliže prikučio

Vrijedan sluga vrednjeg gospodara,

Božju joj je pomoć nazivao.

Pak okupiv hrabre vitezove,

Na studen je kamen pokročio,

Studen kamen, al je srce vruće.

Dobar starac četi besjedio:

“Djeco moja, hrabri zatočnici,

Vas je ova zemlja porodila,

Kršovita, ali vami zlatna.

Djedi vaši rodiše se tudijer,

Oci vaši rodiše se tudijer,

I vi isti rodiste se tudijer:

Za vas ljepše u svijetu neima.

Djedi vaši za nj lijevahu krvcu,

Oci vaši za nj lijevahu krvcu,

Za nj vi isti krvcu prolijevate:

Za vas draže u svijetu neima.

Orô gnijezdo vrh timora vije,

Jer slobode u ravnici nije.

Vas, koji ste vikli tome

Boraviti trijezne dane,

Tko vâs haje plode l' krši vinom?

Tko vâs haje plode l' krši žitom?

Tko vâs haje plode l' krši svilom?

Dok po vrelijeh hladne vode ima;

Dok po dragah bujna stada muču;

Dok po brdijeh sitna krda bleje?

Praha imaš, olova ti dosti;

Desnica je jaka u junaka;

Ispod vjeđa oko sokolovo;

U prsijeh vruće srce kuca;

Vjera 'e tvrda, njom okrenut nećeš;

Pobratima pobratim te pazi;

Vjerna muža grli žena vjerna;

Dar ti djelom plemenita pjesma;

Gvožđa l' trebaš? Ture ti ga nosi:

Eto svega što ti srce prosi!

Al nadasve što krš ovu kiti,

Krst je časni što se nad njom vîsi.

On je što ve u nevolji jâči;

On milostiv što ve nebom štiti.

Ah, da vide svijeta puci ostali

Iz nizina, otkud vida neima,

Krst ov' slavni, nepobijeđen igda,

Vrh Lovćena što se k nebu diže;

Pak da znadu kako neman turska,

Grdnijem ždrijelom progutat ga radeć,

O te krši zub svoj zaman krši:

Ne bi trome prekrstili ruke,

Dok vi za krst podnosite muke,

Nit bi zato barbarim ve zvali,

Što vi mroste dok su oni spali!

Za krst časni spravni ste mrijeti.

Za nj se i sad mrijet podigoste,

Srdžbe božje hrabri osvetnici;

Al tko Bogu vjerno služit grede,

Čistijem srcem služiti mu valja,

Čistom dušom vršit onom treba

Koji vrši Bog što sudi s neba.

Il vâs tkogod uvrijedio brata;

Il nejaku dragi protivniku

Život dignuv ogriješio dušu;

Ili putnu zatvorio vrata;

Il dô vjeru, a krenuo njome;

Ili gladnu uskratio hranu;

Il ranjenu ne zavio ranu;

Sve je grijeh, sve su djela prika:

Bez kajanja neima oprosnika.

Kajite se, dok imade dana,

Dok je doba, djeco, kajite se;

Kajite se, dok nije pozvana

Duša k onom koji nebom trese;

Kajite se, jer zemaljskog stana

Tijek izmiče bjeguć, kajite se;

Kajite se, jerbo zora rana

Nać će mnogog kud zavazda gre se.

Kajite se...“

Ali u grlu

Dobru starcu riječca zape,

A na sijedoj bradi bistra

O sunčanu kaplja zraku

Ko biserak sitan sinu.

Valjda i njega mlada ljeta

Uspomenom gorkom kore,

Tere liječeć stadu rane,

Sam se svoje sjeti boli:

Dobar pastijer, jer što kaže inom

I sam svojijem potvrđuje činom.

Stoji mnoštvo razboljeno

Blagom riječi starca blaga;

Jaganjci su rek' bi tihi,

Što bijahu gorski lavi;

Taka čuda božja riječ pravi.

Al međuto, tko se ukaza

Pred očima čete krotke,

Ter sto ruku za sto noža

U jedan se časak maša?

Čudno biće! Sto srdaca

Od nebesa svratit vrijedno,

I sto voljâ što ushtije,

Sve razorit ono jedno!

Novica je, krvnik kleti.

Novica je, pun slobode,

Gdje k pobožnu stupa krugu,

Ter pristupiv k starcu bliže,

Krepki ovako glas svoj diže:

“Bogom braćo, hrabri Crnogorci,

Ne mašajte za oružje svijetlo.

Novica sam, al ne koji prije,

Jer ne na vas, nego s vami gredem

Turskom krvi sad omastit ruke.

U Turaka dosle što imadoh,

Nemio mi sve ugrabi Turčin.

Ne osta mi neg' desnica hrabra,

I ta odsle crnogorska budi.

A jer krstu ne podoba junak

Nego kršten, žudim, krstite me,

Jer ne radit hitro nuka vrijeme.“

Sto desnica na te riječi

Oružja se manu ljuta,

A sto očiju ko proz rosu

Mješte sunca dúgu vidje.

Mignu okom starac dobri;

Morače mu kapu daše:

„Vjeruj, sinko, u višnjega Oca,

I njegova odvijeka Sina,

I trećega milostiva Duha:

Vjeru vjeruj, spasit će te vjera!“

Reče, i ljuta poli nevjernika

Pred svjedocim planinam visocim

I njih sini četom u planini.

Tader starac oči podigao,

Blage oči i bijele ruke,

Ter je četu oprostio grijeha.

Pak je Bogom darivati stade:

Svakom momku po česticu daje

Tajne piće hljeba nebeskoga;

Svakom momku po kapljicu daje

Tajna píća vina nebeskoga.

Žarko sunce divno čudo gleda,

Gdje slab starac slabe krijepi ljude,

Da im snaga Bogu slična bude.

Kada li ih okrijepio starče,

Sva se družba izljubila redom.

Stoji četa višnjeg Boga puna,

Ne ko krvav nož, kijem rana

Zadaje se smrtna i teška:

Već ko pero sveto i zlatno,

Kojijem nebo za unučad poznu

Djela otaca bilježi viteška.

Žarko sunce za planinu sjede;

Starac ode, četa dalje grede.